Extreme canyoning: kanjon reke Hrčavke
Poslato: 24 Sep 2018, 18:55
Mrtav umoran od spustanja niz klizave obronke Zelengore sedim na stazi od blata i skupljam hrabrost da se otisnem nekih 50m niz nagib, odozgo nalik skakaonici u Garmišu. Odavde, povratka nazad vise nema. Jos uvek postoji mogucnost da se predomislim. Prethodna dva dana je padala jaka kisa. Suma isparava, teren je blatnjav, a mi vec cetrdeset minuta padamo, hvatamo se za grane, znojavi skidamo jedan po jedan deo odela od neoprena, i sad jos treba da se pustim niz brdo bez apsolutno ikakve kontrole, trudeci se da promasim ovecu bukvu sa leve i drugu se desne strane "klize" od zitke zemlje.
"Ko me je na ovo naterao?" bilo je pitanje koje cu cesto postaviti sebi toga dana.
Cekaj, ovo ne bi trebao da bude pocetak... Jeste pocetak muka, ali ne i price....
Polazi se iz jednog od kampova za rafting na Tari. Kampovi su prilicno komercijalizovani, nudi se sve - rafting, kenjoning, mauntin bajking, hajking, kvadovi. U cenu aranzmana ulaze tri obimna obroka dnevno, ulaznice za nacionalni park, a smestaj moze biti bez i sa mokrim cvorom (ovo drugo sa doplatom). Ovo je mesto gde vikendom izlazi lokalno stanovnistvo pa muzika koja ne prija svacijem uhu cepa mirnocu sume do dva posle ponoci.
Prvi savet. Ne idite vikendom i raspitajte se koji kamp nudi bungalove sa mokrim cvorom.
Kanjon Hrčavke je poslednji otkriven kanjon u Evropi, i u komercijalne svrhe je otvoren 2014 godine. Nalazi se na teritoriji opstine Foča, medju liticama Zelengore. Da se prodje 1300m duzine kanjona, za nasu malu grupu od 4 clana i 2 vodica, trebalo je malo vise od tri sata. Vecoj grupi ce trebati 5-6 sati za ovaj jedan kilometar.
Nekako sam onaj deo "extreme" u reklami za kanjoning Hrčavkom ispustio, pa sam se video kako fotkam predivnu prirodu koju sam izguglao. Poneo sam krupnu i sitnu artiljeriju. Nista od toga. Sve vreme ture, aparat ce ostati u vodootpornom rancu.
Pre ulaska u vodu, prvi sam usao u vodu da napravim long exposure nekih brzaka. Za tih par minuta, metal i staklo aparata su se toliko prehladili, da su se "oznojili" cim sam prineo drugu ruku objektivu, da stavim poklopac.
Drugi savet - izuzev GoPro cija baterija nece izdrzati celu turu, nikakve foto skalamerije koje traze bilo kakva podesavanja ne treba nositi, jer se za to nema vremena. Just shoot and go.
Hrčavka je najveca pritoka Sutjeske, izvire na 1600m nadmorske visine a u Sutjesku se uliva na 500m nadmorske visine.
Izuzev pitanja "Ko me natera", jos jedno mi je stalno dolazilo na pamet. Ko je naterao onih > 120.000 Nemaca, Italijana, Bugara i ustaša da udju u ove sume i pristanu na partizanski nacin ratovanja sa lokalcima? Jeste da su imali i vise od 300 aviona ali su oni manje vise bili neupotrebljivi jer su morali da se zavlace izmedju brda u maloj brzini. Bili su laka meta, a ne sumnjam da su mnogi omastili i brdo.
Bese to peta ofanziva, gde smo izgubili vise od pola boraca i nalupali šestostruko brojnijeg neprijatelja. O tome svedoci spomenik na obliznjem Tjentištu.
Jednom prilikom sam Cessnom 150 otisao da "obidjem" rodbinu ispod Kozare. Sa zemlje teren izgleda blago brdovito, ali iz aviona i nije tako. Ko hoce nesto da vidi, mora da se spusti ispod vrhova brda. Gledati dole, paziti gde je brdo, i gledati brzinu da ne padne, nije bas veselo, cak ni za C150 koja krstari sa nekih 100tinjak čvorova.
Kanjoning ne trazi neku ozbiljnu fizicku pripremu, ali nije za svakog. Vise je stvar psihe kada se čovek suoči sa onim sta ga čeka i sta mora proci. Deca do nekih 12 ili 15 god i stariji ne mogu, a diskreciono je pravo vodica da odluce da li ce nekog odbiti za turu.
Treci savet. Sklekove, trbusnjake, zgibove, i ostale vedzbe koje neki predlazu ne bih uzeo za ozbiljno, ali bih radio vezbe za noge. 95% ture se prelazi na dupetu, cetveronoske, u pognutom stavu i stalno ide čučni - ustani sistem. Srecom je ostalo jos snage u starim biciklistickim nogama.
Vodici su momci iz Gorske Sluzbe, i malo je reci da su sjajni. Svaka im cast, do jednoga!
Od opreme se koristi odelo od neoprena, kacige, cipele, a vodici nose i užad i alpinisticku opremu koja ce kasnije biti koristena. Malo je reci odelo. Koristi se jedno odelo i dve jakne od neoprena. Oblaci se jakna, preko nje odelo, pa druga jakna. Od ulaska do izlaska iz kanjona, kaciga se ne skida.
I evo razlike izmedju Nevidia (Nevidj Bog) i Hrčavke, po recima vodica, a ja cu naredne godine u Nevidio da se licno uverim: Nevidio je duzi oko 500m i voda je hladnija, ali je tehnicki manje zahtevan jer Hrčavka sadrzi i alpinisticke elemente. Da bi se koliko toliko odrzala telesna temperatura, treba se stalno kretati i kad god je moguce, izaci iz vode da telo zagreje vodu u neoprenu. E, to je moguce u Nevidiu ali ne i u Hrčavki. Jednom kada se udje u vodu, retki su trenuci kada se iz vode izadje. Mozda samo pred neki od skokova.
Za razliku od Nevidia, kamenje u Hrčavki je hiper-klizavo, i na nekim deonicama je prolazak moguc samo na dupetu, odgurujuci se nogama i rukama.
Cetvrti savet. Birajte najtoplije doba godine. Kada su pocele kise, nebrojeni sumski izvori su ohladili Hrčavku 50% za manje od nedelju dana.
Iz kampa se krece oko 10 pre podne i dosta vremena se potrosi na probu i izbor opreme. Ljubopitljivi lokalci se zanimaju: "Vi na rafting?". "Ne. Kanjoning". I onda sledi muk i tugaljivi pogledi tipa "jos jedne budale" ili "jadnici".
Do Zelengore se vozi nesto vise od sat vremena, ulazi se u nacionalni park Sutjeska i klimavim fau-ve bez klime stize do XYZ mesta na putu gde stajemo i oblacimo neoprenska odela. Kaciga oko pojasa i preporuka - ne oblaciti jakne jer ce uskoro postati nepodnosljivo. Obe ruke moraju biti slobodne.
Od puta do ulaska u kanjon, pesaci se oko 40-50 minuta kroz nestvarne predele Zelengore i uz pauze od par minuta.
Sada dolazi deo sa bukvama sa pocetka teksta. Ko prezivi slalom na Garmišu, prezivece i Hrčavku.
Posle bukvi, blatnjavi, stajemo na ulasku u kanjon pred brifing. Ko nije shvatio ozbiljnost situacije, sada ce da slusa savete vodica vrlo pazljivo.
Prilikom svake potencijalno opasne deonice ili zahtevnog dela ture, samo je potrebno gledati vodica i pratiti njegove reci. Gde stati, kojom nogom, gde postaviti koju ruku...
Nekako ovde ide i moja jedina primedba. Vodici su koncentrisani na prolazak prepreke, i nema se vremena za pauzu i uzivanje u prirodi. Ono za sta smo svi prvenstveno dosli. Retko kada sam mogao da podignem glavu i pogledam litice iznad nas. Samo sam se jednom okrenuo da vidim sta je iza mene, i ugledao neverovatan scenario vodopada koji smo upravo prosli a i da nismo bili svesni kakvu lepotu prolazimo. Trajalo je trenutak.
Peti savet. Zaustavite vodica na trenutak i gledajte gde ste. Nemojte cesto da usporavate grupu, ali ne dozvolite da vodic jurca zeleci da zavrsi smenu sto pre.
Krece se potapanjem u "bazen", da bi se telo prilagodilo temperaturi vode. Uronio sam do cetvrtine glave. Dalje jednostavno nisam mogao. Usi su me bolele od hladnoce, a mislio sam da mi radi samo deo mozga koji nije uronjen.
Vec sam napisao da je kamenje klizavo, i da se zapravo hoda jako malo. Svaki skok je zahtevniji i visi od prethodnog. U zivotu nisam skakao u mirnu vodu sa ovih visina, a poslednji skok je sa stene na kojoj moze da se stoji samo jednim stopalom! Treba se odraziti levom nogom u desnu stranu i promasiti stenu iza i ispred sebe. Nekako mi sada one bukve dodju smesne.
Pred svaki skok, slajding na uzadima ili spustanje na istim, vodic pojedinacno daje instrukcije (jer je mesta malo, pa ne mozemo da ga okruzimo i slusamo svi od jednom). Sem toga gde gde i kako stati, iskusni vodic objasnjava kako radi "kocnica" na uzetu ili kako se zaglaviti u stenu i spustiti se "pauk" sistemom. Naime, kamenje je toliko klizavo da se niz neke deonice spusta opiruci se laktovima i kolenima o stenu. Na tim delovima odelo od neoprena ima poseban non slip materijal. U instrukcijama se gubi dosta vremena, i moze se reci da je nasih tri sata i nesto, najbrzi prolazak kanjona. Za vece grupe ovo ce trajati duplo duze. Treba reci i da smo posle tri sata, pred sam kraj ture, svi imali hipotermiju.
Poslednjih par desetina metara se hoda normalno, i prolazi neverovatan vodopad, ostatak od nekadasnjeg vodovoda.
Postojale su namere da se na Hrčavki grade mini hidro elektrane, ali je razum prozborio, i odlukom Okruznog suda u Banjaluci se odustalo od gradnji HE u nacionalnom parku.
Izlazak iz kanjona je posle vodopada, pesaci se uz brdo prema fau-ve gde cemo se konacno ubaciti u suvu garderobu.
Fotografije su moje, dok sam mogao da fotografisem. Sa Sony-ja i Jabukice. Nesto je sa GoPro, a prvu sam skinuo sa neta.
Fotografije su uglavnom sa Tare, u zoru ili posle kise, i nekoliko je sa canyoninga.
Poslednja fotografija je sa raftinga.
https://ibb.co/kF1SBp
https://ibb.co/dVFtj9
https://ibb.co/kfrG49
https://ibb.co/ktJkxU
https://ibb.co/jX0yHU
https://ibb.co/curcBp
https://ibb.co/hkWcBp
https://ibb.co/nCSLxU
https://ibb.co/hH2LxU
https://ibb.co/nO5qxU
https://ibb.co/exmfxU
https://ibb.co/mvEaxU
https://ibb.co/niq4rp
https://ibb.co/e7uaxU
"Ko me je na ovo naterao?" bilo je pitanje koje cu cesto postaviti sebi toga dana.
Cekaj, ovo ne bi trebao da bude pocetak... Jeste pocetak muka, ali ne i price....
Polazi se iz jednog od kampova za rafting na Tari. Kampovi su prilicno komercijalizovani, nudi se sve - rafting, kenjoning, mauntin bajking, hajking, kvadovi. U cenu aranzmana ulaze tri obimna obroka dnevno, ulaznice za nacionalni park, a smestaj moze biti bez i sa mokrim cvorom (ovo drugo sa doplatom). Ovo je mesto gde vikendom izlazi lokalno stanovnistvo pa muzika koja ne prija svacijem uhu cepa mirnocu sume do dva posle ponoci.
Prvi savet. Ne idite vikendom i raspitajte se koji kamp nudi bungalove sa mokrim cvorom.
Kanjon Hrčavke je poslednji otkriven kanjon u Evropi, i u komercijalne svrhe je otvoren 2014 godine. Nalazi se na teritoriji opstine Foča, medju liticama Zelengore. Da se prodje 1300m duzine kanjona, za nasu malu grupu od 4 clana i 2 vodica, trebalo je malo vise od tri sata. Vecoj grupi ce trebati 5-6 sati za ovaj jedan kilometar.
Nekako sam onaj deo "extreme" u reklami za kanjoning Hrčavkom ispustio, pa sam se video kako fotkam predivnu prirodu koju sam izguglao. Poneo sam krupnu i sitnu artiljeriju. Nista od toga. Sve vreme ture, aparat ce ostati u vodootpornom rancu.
Pre ulaska u vodu, prvi sam usao u vodu da napravim long exposure nekih brzaka. Za tih par minuta, metal i staklo aparata su se toliko prehladili, da su se "oznojili" cim sam prineo drugu ruku objektivu, da stavim poklopac.
Drugi savet - izuzev GoPro cija baterija nece izdrzati celu turu, nikakve foto skalamerije koje traze bilo kakva podesavanja ne treba nositi, jer se za to nema vremena. Just shoot and go.
Hrčavka je najveca pritoka Sutjeske, izvire na 1600m nadmorske visine a u Sutjesku se uliva na 500m nadmorske visine.
Izuzev pitanja "Ko me natera", jos jedno mi je stalno dolazilo na pamet. Ko je naterao onih > 120.000 Nemaca, Italijana, Bugara i ustaša da udju u ove sume i pristanu na partizanski nacin ratovanja sa lokalcima? Jeste da su imali i vise od 300 aviona ali su oni manje vise bili neupotrebljivi jer su morali da se zavlace izmedju brda u maloj brzini. Bili su laka meta, a ne sumnjam da su mnogi omastili i brdo.
Bese to peta ofanziva, gde smo izgubili vise od pola boraca i nalupali šestostruko brojnijeg neprijatelja. O tome svedoci spomenik na obliznjem Tjentištu.
Jednom prilikom sam Cessnom 150 otisao da "obidjem" rodbinu ispod Kozare. Sa zemlje teren izgleda blago brdovito, ali iz aviona i nije tako. Ko hoce nesto da vidi, mora da se spusti ispod vrhova brda. Gledati dole, paziti gde je brdo, i gledati brzinu da ne padne, nije bas veselo, cak ni za C150 koja krstari sa nekih 100tinjak čvorova.
Kanjoning ne trazi neku ozbiljnu fizicku pripremu, ali nije za svakog. Vise je stvar psihe kada se čovek suoči sa onim sta ga čeka i sta mora proci. Deca do nekih 12 ili 15 god i stariji ne mogu, a diskreciono je pravo vodica da odluce da li ce nekog odbiti za turu.
Treci savet. Sklekove, trbusnjake, zgibove, i ostale vedzbe koje neki predlazu ne bih uzeo za ozbiljno, ali bih radio vezbe za noge. 95% ture se prelazi na dupetu, cetveronoske, u pognutom stavu i stalno ide čučni - ustani sistem. Srecom je ostalo jos snage u starim biciklistickim nogama.
Vodici su momci iz Gorske Sluzbe, i malo je reci da su sjajni. Svaka im cast, do jednoga!
Od opreme se koristi odelo od neoprena, kacige, cipele, a vodici nose i užad i alpinisticku opremu koja ce kasnije biti koristena. Malo je reci odelo. Koristi se jedno odelo i dve jakne od neoprena. Oblaci se jakna, preko nje odelo, pa druga jakna. Od ulaska do izlaska iz kanjona, kaciga se ne skida.
I evo razlike izmedju Nevidia (Nevidj Bog) i Hrčavke, po recima vodica, a ja cu naredne godine u Nevidio da se licno uverim: Nevidio je duzi oko 500m i voda je hladnija, ali je tehnicki manje zahtevan jer Hrčavka sadrzi i alpinisticke elemente. Da bi se koliko toliko odrzala telesna temperatura, treba se stalno kretati i kad god je moguce, izaci iz vode da telo zagreje vodu u neoprenu. E, to je moguce u Nevidiu ali ne i u Hrčavki. Jednom kada se udje u vodu, retki su trenuci kada se iz vode izadje. Mozda samo pred neki od skokova.
Za razliku od Nevidia, kamenje u Hrčavki je hiper-klizavo, i na nekim deonicama je prolazak moguc samo na dupetu, odgurujuci se nogama i rukama.
Cetvrti savet. Birajte najtoplije doba godine. Kada su pocele kise, nebrojeni sumski izvori su ohladili Hrčavku 50% za manje od nedelju dana.
Iz kampa se krece oko 10 pre podne i dosta vremena se potrosi na probu i izbor opreme. Ljubopitljivi lokalci se zanimaju: "Vi na rafting?". "Ne. Kanjoning". I onda sledi muk i tugaljivi pogledi tipa "jos jedne budale" ili "jadnici".
Do Zelengore se vozi nesto vise od sat vremena, ulazi se u nacionalni park Sutjeska i klimavim fau-ve bez klime stize do XYZ mesta na putu gde stajemo i oblacimo neoprenska odela. Kaciga oko pojasa i preporuka - ne oblaciti jakne jer ce uskoro postati nepodnosljivo. Obe ruke moraju biti slobodne.
Od puta do ulaska u kanjon, pesaci se oko 40-50 minuta kroz nestvarne predele Zelengore i uz pauze od par minuta.
Sada dolazi deo sa bukvama sa pocetka teksta. Ko prezivi slalom na Garmišu, prezivece i Hrčavku.
Posle bukvi, blatnjavi, stajemo na ulasku u kanjon pred brifing. Ko nije shvatio ozbiljnost situacije, sada ce da slusa savete vodica vrlo pazljivo.
Prilikom svake potencijalno opasne deonice ili zahtevnog dela ture, samo je potrebno gledati vodica i pratiti njegove reci. Gde stati, kojom nogom, gde postaviti koju ruku...
Nekako ovde ide i moja jedina primedba. Vodici su koncentrisani na prolazak prepreke, i nema se vremena za pauzu i uzivanje u prirodi. Ono za sta smo svi prvenstveno dosli. Retko kada sam mogao da podignem glavu i pogledam litice iznad nas. Samo sam se jednom okrenuo da vidim sta je iza mene, i ugledao neverovatan scenario vodopada koji smo upravo prosli a i da nismo bili svesni kakvu lepotu prolazimo. Trajalo je trenutak.
Peti savet. Zaustavite vodica na trenutak i gledajte gde ste. Nemojte cesto da usporavate grupu, ali ne dozvolite da vodic jurca zeleci da zavrsi smenu sto pre.
Krece se potapanjem u "bazen", da bi se telo prilagodilo temperaturi vode. Uronio sam do cetvrtine glave. Dalje jednostavno nisam mogao. Usi su me bolele od hladnoce, a mislio sam da mi radi samo deo mozga koji nije uronjen.
Vec sam napisao da je kamenje klizavo, i da se zapravo hoda jako malo. Svaki skok je zahtevniji i visi od prethodnog. U zivotu nisam skakao u mirnu vodu sa ovih visina, a poslednji skok je sa stene na kojoj moze da se stoji samo jednim stopalom! Treba se odraziti levom nogom u desnu stranu i promasiti stenu iza i ispred sebe. Nekako mi sada one bukve dodju smesne.
Pred svaki skok, slajding na uzadima ili spustanje na istim, vodic pojedinacno daje instrukcije (jer je mesta malo, pa ne mozemo da ga okruzimo i slusamo svi od jednom). Sem toga gde gde i kako stati, iskusni vodic objasnjava kako radi "kocnica" na uzetu ili kako se zaglaviti u stenu i spustiti se "pauk" sistemom. Naime, kamenje je toliko klizavo da se niz neke deonice spusta opiruci se laktovima i kolenima o stenu. Na tim delovima odelo od neoprena ima poseban non slip materijal. U instrukcijama se gubi dosta vremena, i moze se reci da je nasih tri sata i nesto, najbrzi prolazak kanjona. Za vece grupe ovo ce trajati duplo duze. Treba reci i da smo posle tri sata, pred sam kraj ture, svi imali hipotermiju.
Poslednjih par desetina metara se hoda normalno, i prolazi neverovatan vodopad, ostatak od nekadasnjeg vodovoda.
Postojale su namere da se na Hrčavki grade mini hidro elektrane, ali je razum prozborio, i odlukom Okruznog suda u Banjaluci se odustalo od gradnji HE u nacionalnom parku.
Izlazak iz kanjona je posle vodopada, pesaci se uz brdo prema fau-ve gde cemo se konacno ubaciti u suvu garderobu.
Fotografije su moje, dok sam mogao da fotografisem. Sa Sony-ja i Jabukice. Nesto je sa GoPro, a prvu sam skinuo sa neta.
Fotografije su uglavnom sa Tare, u zoru ili posle kise, i nekoliko je sa canyoninga.
Poslednja fotografija je sa raftinga.
https://ibb.co/kF1SBp
https://ibb.co/dVFtj9
https://ibb.co/kfrG49
https://ibb.co/ktJkxU
https://ibb.co/jX0yHU
https://ibb.co/curcBp
https://ibb.co/hkWcBp
https://ibb.co/nCSLxU
https://ibb.co/hH2LxU
https://ibb.co/nO5qxU
https://ibb.co/exmfxU
https://ibb.co/mvEaxU
https://ibb.co/niq4rp
https://ibb.co/e7uaxU
