Tesko da ce biti jedina.
Milunka Savić, za mnoge srpska Jovanka Orleanka, najodlikovanija je žena u istoriji ratovanja. U vojsku je stupila tokom Balkanskih ratova, 1912. godine kao Milun Savić. Pretvarajući se da je muškarac zaštitila je brata od mobilizacije. Nakon što je ranjena u Bregalničkoj bici 1913. godine – prvi od ukupno devet puta – Milunkin stvarni pol je otkriven, ali nije izbačena iz službe, te se tokom Prvog svetskog rata borila pod svojim pravim imenom.
 and did those feet analysis
and did those feet analysis
Rođena je 1889. godine u selu Koprivnica, u blizini Raške. Bila je obrazovana, govorila je francuski i nemački i uživala je svetsko priznanje za svoje podvige. Međutim, u Srbiji Milunku Savić nikad nisu posebno cenili.
Iako je godinu dana nakon što je stupila u službu otkriveno da je žena, zbog hrabrosti koju je pokazala u borbi tokom balkanskih ratova, dobila je čin kaplara. Zatim je došao Prvi svetski rat i Milunka je raspoređena u čuveni „Gvozdeni puk”, najelitniji Drugi puk srpske vojske „Knjaz Mihailo”. Borila se u mnogim bitkama, a za junaštvo demonstrirano u Kolubarskoj bici odlikovana je zlatnom medaljom za hrabrost „Miloš Obilić”.
U jesen 1915. godine u Makedoniji, Milunka je zadobila teške povrede glave i tako povređena povlačila se preko Albanije. Nakon nekoliko meseci lečenja na Krfu vratila se na Solunski front gde je učestvovala u bitkama tokom leta i jeseni 1916. godine.
Za pokazanu hrabrost u borbama 1917. godine prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević odlikovao ju je zlatnom Karađorđevom zvezdom sa mačevima, a ubrzo potom stiglo je i priznanje francuske vojske – Legija časti V stepena. Kasnije je dobila i francuski Ratni krst i oficirsku Legiju časti. Milunka Savić je prva žena ikada odlikovana francuskim ordenom Ratni krst. Nosilac je i spomenica oslobodilačkih ratova od 1912. do 1913. godine, albanske spomenice, kao i spomenice ratova za oslobođenje i ujedinjenje. Takođe je ponela britanski orden svetog Majkla, kao i ruski orden svetog Đorđa Pobedonosca.
Odlikovanja nedostižna mnogim vojnicima dobila je jer je bila izuzetno precizan bombaš i uspešan jurišnik – a kasnije i komandant. U bici na Crnoj reci zarobila je 23 bugarska vojnika, ali ih nije ubijala, jer se, kako je govorila, borila za život, a ne za ubijanje neprijatelja.
Ova hrabra i pravična žena izazivala je divljenje savezničkih vojnika u čijim redovima nije bilo žena. 1918. godine Vrhovna komanda svih vojski Antante pismeno je pohvalila junaštvo narednice Milunke Savić. Pohvale su stizale i od prijatelja Arčibalda Rajsa, švajcarskog forenzičara, zatim admirala Emila Geprata, komadanta Francuske vojske u Tunisu i gradonačelnika Tunisa, kao i generala Franša d’Eperea, komadanta Solunskog fronta.