Pa bio sam u jednom od najvecih skijalista blizu Nemacke granice - Skiwelt Wilderkaiser Brixental - i cene svih kafica su bile jako slicne. Kobasice sa pomfritom su bile od 10 do 12 eur...
O ovome se ne priča naglas.
Ovo se šapuće sam sebi dok stojiš u redu.
Dok gledaš u broj na displeju.
Dok čekaš odgovor koji već naslućuješ.
Nemačka izgleda kao obećanje.
Red. Sigurnost. Pravda.
Zemlja u kojoj, ako radiš kako treba, stvari će se srediti.
Mnogi dođu sa tom slikom.
I neko vreme ona čak deluje stvarno.
A onda, polako, bez alarma, bez eksplozije,
počneš da primećuješ pukotine.
Ne velike.
Sitne.
Ali dovoljne da kroz njih uđe hladnoća.
Ne kaže ti niko da nisi poželjan.
Ne kaže ti niko da vrediš manje.
To bi bilo previše iskreno.
Samo te puste da čekaš duže.
Da objašnjavaš više.
Da se dokazuješ stalno, iznova, kao da si uvek na probnom radu – kao čovek.
Ako se buniš, nisi zahvalan.
Ako pitaš, previše si zahtevan.
Ako ćutiš – dobar si primer integracije.
Oni ne viču.
Ne prete.
Ne psuju.
Samo te umore.
Kažu da su direktni, ali istina nikad ne dolazi pravo.
Dolazi u mejlu bez potpisa.
U odluci bez obrazloženja.
U tišini posle koje shvatiš da je već odlučeno.
Na Balkanu se ljudi posvađaju i raziđu.
Ovde se ljudi osmehuju i zatvore vrata zauvek.
Pričaju o solidarnosti.
O razumevanju.
O jednakim šansama.
Ali kad tražiš ono što ti pripada –
sistem se ukoči.
Postane hladan.
Odbramben.
Kao da si prešao nevidljivu liniju.
Sloboda postoji.
Ali samo dok ne talasaš.
Dok se uklapaš.
Dok ne postavljaš nezgodna pitanja.
Istina je da ovde niko ne želi problem.
A problem postaješ onog trenutka kad znaš svoja prava.
Od tebe se traži potpuna iskrenost.
Sve o tebi mora biti jasno, dokumentovano, dokazano.
Ali kad ti tražiš isto zauzvrat –
dobiješ rečenicu bez lica:
„Takva je procedura.“
I tu se razgovor završava.
Ovo nije mržnja prema Nemačkoj.
Ovo je umor.
Umor od sistema koji se predstavlja kao moralan,
a funkcioniše na distanci.
Na pravilima bez duše.
Na korektnosti bez topline.
Na Balkanu se laže glasno.
Ovde – tiho i uredno.
Zato mnogi ovde počnu da sumnjaju u sebe.
Da misle da preteruju.
Da su problem oni.
Nisu.
Samo dolaze iz sveta gde se stvari kažu u lice.
A ovde se govore između redova.
Nemačka radi.
Ali ne zato što je pravedna.
Nego zato što je precizna u svojim kontradikcijama.
Ko ovo razume – lakše diše.
Ko ne – naučiće, kad-tad.
Bojim se da je pogresno predstavljena slika. Ceo zapadni sistem se trese zbog (pogresnih?) odluka i smera sistema. Vise nije cilj poboljsati (merljiv) kvalitet zivota nego kompeltno menjati nacin istog. A svaka tranzicija (kao sto znamo iz iskusva) je teska i neizvesna.
Najteze je sto ljudi tesko prihvataju da idu na losije (barem po njima), a trenutno se bas to desava ... najvise zbog zelene agende i uopste uvoza enormne kolicine ljudi iz Afrike, Azije i Juzne Amerike sa ciljem da se kompezuju lose odluke koje su dovele do pada nataliteta... Kada se sve to ukomponuje sa nesposobnim vladama (u novonastalim situacijama) i sve vise riba u malom bazenu svasta se desava ....
PS: Solidarnost u tom obliku su smislili komunisti, malo bolje je odradili socijalisti - a u svakom obliku je sistem preraspodele kontrolisan od strane onih koji imaju moc.
Po meni je situacija prilicno jednostavna za onoga ko hoce da shvati i prihvati realnost.
Kome sistem ne odgovara,ko se oseca ugrozeno ( na bilo koji nacin) ili izostavljeno i zloupotrebljeno(od sistema) moze slobodno da se vrati tamo odakle je dosao. I to podrzavam.
Gore citirani tekst je dosta licno obojen i napisan i po meni ne odrazava stvarno stanje stvari vec je uvek i uvek situacija u kojoj se covek nadje veoma specificna i veoma ovisna o interakciji sa drugom stranom( Institucijama tj sluzbenikom koji datu instituciju predstavlja tj sa kojim covek ima posla).
Meni se licno jako puno stvari( Birokratije) ne svidja i jos uvek u nekim stvarima se iznerviram kako funkcionisu tj ne funkcionisu ali sam se navikao i takodje prihvatio da sa takvim "igracima" igram na njihov nacin. Tako sam npr preveslao instituciju tj sluzbenika koji je zaduzen za izdavanje/ produzenje radnih dozvola i dobio neogranicenu radnu bez svih potrebnih papira( jos pre 6 god.).
Po meni treba postaviti prioritete i raditi na tome.
Onaj ko je dosao da bi bio postovan,cenjen,voljen,hvaljen ili voli da se raspravlja,svadja i diskutuje sa sluzbenicima tj sistemom ,nalazi se potpuno pogresno na zapadu.Tu nema srece ni uspeha.
Nas prioritet je bio obezbediti deci mogucnost izbora kada odrastu. Ostati u nemckoj,vratiti se u srbiju ili ici u beli svet... Na tome smo radili i to ostvarili.Naravno i licno poboljsanje situacije smo zeleli i takodje ostvarili. Jel bilo lako, nije....
Pravda se svakako moze isterati i tu nema price.
Ko je emigrirao sa jasnim prioritetima i voljom da na njima radi , moze se bez problema izboriti za sve sto mu pripada.
Ja sam za 8 godina promenio 4 firme,od velikih sa desetinama hiljada zaposlenih do relativno male firme u kojoj sam sad( oko 70-ak radnika) i uvek sam uspeo da se izborim za sebe u dosta slucajeva sa dosta boljim uslovima od domacih radnika. Konfrontacija sa nadredjenima takodje nije nikakav problem sve dok je konverzacija na nivou koji treba da bude.
Sistem je po meni veliki problem i generalno funkcionise jako lose,posebno kad je sa druge strane nekompetentna osoba. Kada je sagovornik sa druge strane bar malo fleksibilan,otvoren i zna sta radi onda je sve drugacije i posao se obavi bez stresa.
Sve je prilicno individualno i po meni se ne moze generalizovati kao u gornjem tekstu.